Nedavno je „TTS magazin“ uradio intervju sa spisateljicom Nevenom Milosavljević.
Nevena Milosavljević, rođena je 13.aprila 1990. godine u Novom Pazaru. Pohađala je OŠ „Stana Bačanin“ u Lešku, a srednju tehničku školu „Mihailo Petrović Alas“ u Kosovskoj Mitrovici. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici, potom završila i master studije srpske književnosti. Živi u Zvečanu na Kosmetu i majka je troje dece. Od 2017. godine saradnik je u izdavačkoj kući „ASoglas“, te je prisutna na preko osamdeset knjiga kao recenzent,lektor i urednik. Našla se više puta i u ulozi žirija na književnim konkursima, radila je kao nastavnik srpskog jezika u osnovnim i u srednjim školama,autor je i voditelj emisije „Pergament“ na TV Dankos plus. Lektor je na sajtu „Zločini nad Srbima“ i koordinator za Kosovo i Metohiju humanitarne organizacije „Srpska nit“, član je književnog društva „Mitriks“ iz Kosovske Mitrovice i član je UNS-a. Takođe je i član uredništva časopisa „Suština poetike“, a na portalu „Riznica“ ima svoj književni kutak za objavu duhovne poezije. Njen pesnički prvenac „Istočnik“ proglašen je Knjigom godine u izdavačkoj kući „ASoglas“. Dobitnik je trideset međunarodnih nagrada za poeziju i nosilac je Ordena kneza Nikole Vasojevića i nekoliko priznanja za doprinos kulturi i očuvanju tradicije, srpskog jezika i pisma.
Šta je to što Vas privlači u svet beline papira?
Upravo znanje da je ta belina prolazna i da će je ispuniti misli, reči, stihovi… Da je belina privremena, kao i ovozemaljski život. I da je večnost, zapravo, ono što dolazi posle. Svet koji me privlači nije belina, već ono što mi ta čistina pruža. Mogućnost da je ispunim, da joj dam dušu i da joj omogućim da živi. Ne jedan život, već mnoštvo života, jer onaj koji piše ne piše samo o svom životu, već beleži sudbine svih onih koje sretne na svom putu. Belina je, može se reći, poziv unutrašnjeg Ja, a pisanje je odgovor na poziv.
Kako i zašto ste počeli da se bavite pisanjem?
Ne mogu reći da se bavim pisanje, rekla bih pre,da mi pisanje omogućava da se bavim sobom. Svi smo mi ogledala u kojima se ogledaju ljudi koje srećemo, stoga, bavimo se i drugim ljudima. Bavimo se dušama. Pisanje je mene pronašlo i pre nego sam mogla da spoznam razliku između misli i reči i nije me do danas pustilo. Hvala mu!
Da li Vas je ljubav prema pisanoj reči stimulisala da kasnije upišete studije književnosti?
Apsolutno! Želela sam da budem „školovani“ pisac. To zvuči pomalo pretenciozno,ali sam,gotovo, jedina u nekoliko generacija studenata književnosti koja je, zaista,studije književnosti upisala iz tog razloga. Volela sam da čitam oduvek, mislim da dela,stil i teme o kojima pišemo govore u prilog tome koliko smo čitali i kako razumemo život. Na stotine pročitane literature, od „Tibetanske knjige mrtvih“ do dela svetih otaca, psiholoških studija, klasika književnosti, uvek sam bila gladna znanja i informacija, tragala za Atlantidom, mitom o Sizifu, ali i za lučom svog mikrokosmosa, duhovnom komponentom našeg postojanja. Bilo je trenutaka kada sam razmišljala da li da nastavim studije književnosti, jer sam istovremeno upisala i smer na Poljoprivrednom fakultetu, ali sam se posle par meseci vratila (u punoj formi) spremanju ispita, čak od tada sam dobijala samo devetke i desetke. Desio se neki zamor, nakratko, teške životne okolnosti,s druge strane ogromno gradivo i veliki zahtevi. Kažu da je treća godina kod studenata, često godina kada se studenti umore i počnu da preispituju svoje izbore. Posle osnovnih sam upisala i master studije,i u istom maniru, sa dobrim ocenama završila. Moram istaći da je književnost ono što moraš voleti da bi istrajao u toj ljubavi. Nažalost, danas sam pročitala vest o tome da na smerovima književnosti i srpskog jezika u Beogradu bilo je veoma malo studenata, što je postalo već „trend“,nekoliko godina unazad. I to je tragedija našeg društva. Niko više ne želi da bude prosvetitelj,da bude učitelj,vaspitač,osoba koja će nekome obeležiti život i uticati na formiranje ličnosti. Zašto? Zato što smo postali suviše sebični,nema više misije, „podučiti“ nekoga,pokazati put nekome. I položaj nastavnika je odavno obezvređen, kako zaradom,tako i (ne) poštovanjem, a to smo upravo učinili mi,ne želeći da nas neko uči i podučava,ne želeći da nekoga učimo i podučavamo. Ne dopada mi se u kom smeru ovaj svet srlja. Ne možemo biti svi kao Japan, ali možemo vratiti neke svoje vrednosti. Svi govore o pravima, niko o odgovornosti i obavezama. Verujem da smo se razumeli.
Šta mislite da je najvažniji cilj jednog pisca? Šta je Vaš najvažniji cilj?
Ne mogu reći da imam jedan cilj, pa i da ga uopšte imam. Pisanje nije nešto o čemu možemo u potpunosti da odlučujemo. Potreban je taj unutrašnji impuls, kako je Sveti vladika Nikolaj Velimirović govorio u svojim „Molitvama na jezeru“, da ništa nije naše, već to Sveti Duh kroz nas govori. Koliko ćemo to što govori čuti, zavisi od toga koliko je naše srce čisto, kao ona belina iz prvog pitanja. Koliko je spremno da se ispuni mislima, rečima i istinom. A misija svakog pisca jeste da tu istinu svedoči čitavim svojim životom, ne samo perom. Ako bih morala da izdvojim cilj svakog pisca, to bi bila upravo ta misija: svedočiti istinu o životu i večnosti.
U čemu pronalazite inspiraciju?
Inspiracija je uvek ono što je oko nas i što probudi nešto u nama. Ta veza unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta, ta sprega između stvarnosti, nadstvarnosti i imaginacije nalazi se u misli, koja je oboženje inspiracije. Starogrčki filozofi su verovali da su pesnici božanska bića, ne zato što ne potiču s ovog sveta, već zato što slušaju onaj glas o kojem sam malopre govorila. Vrhunac tog oboženja inspiracije je kad poželiš da „obuješ tuđe cipele“. Tada razumeš ljude, tada pišeš nešto što nekome može promeniti život. I upravo to svedoči misao Marsela Preva:“ Susret sa dobrom knjigom može izmeniti sudbinu duše“.
Vaš pesnički prvenac „Istočnik“ proglašen je knjigom godine u izdavačkoj kući „ASoglas“. Možete li nam reći nešto više o njemu?
Da, imala sam tu sreću da je moj prvenac knjiga koja je objavljena u mojoj zreloj dobi i da je to knjiga koju neću sutradan skrivati i govoriti „to su bili počeci“, jer počeci nisu štampani. Želela sam da moja prva knjiga bude antologija mojih najboljih pesama, gde sam izostavila rodoljubive i duhovne pesme, ali duhovnost bez obzira na tematiku je sveprisutna. Sam naslov „Istočnik“ i upućuje na duhovnost, a kako je etimološki višeznačna reč, tako je i najbolji izbor bio za naslov. Jednostavno, a slojevito. Sa sedam ciklusa, kao Sedam dana stvaranja. Prvi ciklus „Agape“, najviši oblik ljubavi, preko ciklusa sa biblijskom tematikom, motivima iz svetske i svetootačke književnosti. Komentari čitalaca su pozitivni, da ne kažem, sjajni. Sama nagrada „Knjiga godine“ došla je od čitalaca, a izdavač je to prepoznao.
Dobitnik ste trideset međunarodnih nagrada za poeziju i nosilac ste Ordena kneza Nikole Vasojevića i nekoliko priznanja za doprinos kulturi i očuvanju tradicije srpskog jezika i pisma. Sta sve ove nagrade i priznanja znače za Vas?
Nagrade su moja lična karta za prepoznavanje u književnom svetu. Način da me upoznaju i čitaju. Kao materijalno dobro,u vitrini su, ne upadaju u oči gostima. Mogu reći da su ti konkursi na kojima sam bila nagrađivana bili potvrda da možete bez ikakvih veza, poznanstava, potpuno anonimni, neprimetni, da otvorite vrata sebi.Ja nisam imala nikoga ko bi me, doslovno rečeno,pogurao, naročito ne u svom kraju. Tek posle tih silnih nagrada, ja sam, kako naš narod kaže, postala „pop u svom selu“. Orden kneza Nikole Vasojevića mi je posebno drag, jer ističe moje zalaganje za očuvanje epske poezije. Ovim putem se još jednom zahvaljujem divnim ljudima iz Crne Gore koji su to prepoznali! Kroz svoj rad sam se, zaista,borila i borim se i dalje, za očuvanje tradicije, kulture, jezika i pisma, ali i kulture sećanja. To, oni koji me prate, znaju da radim godinama. Zagrljaji ljudi, iskrena prijateljstva i podrška su moje najvrednije nagrade. To mi je pisanje omogućilo, da sretnem dobre ljude.
Autor ste i voditelj emisije „Pergament“ na TV Dankos plus. Možete li nam nešto više reći o Vašoj emisiji?
U svet novinarstva ušla sam pre nekoliko godina, radila sam prvo pisane intervjue sa piscima i umetnicima i način na koji postavljam pitanja, kao i komentari, da su to “ umetnička“ pitanja, dokazali su mi da to što radim, radim dobro. Kada sam dobila poziv da radim na televiziji i da to bude moja autorska emisija, kojoj ću dati naziv i koncipirati je kako želim, moram reći da me je malo uplašilo. Uvek sam bila stidljiva kada su u pitanju javni nastupi, imala sam „tremu“, znojenje dlanova i drhtanje glasa još iz srednjoškolskih dana kada sam učestvovala na priredbama, vodila školske programe ili išla na takmičenje recitatora. Rešila sam da nekako pobedim strah od kamere, mada sam sa kamerom još uvek na „Vi“. Tako je nastao „Pergament“, kulturno-obrazovna emisija,traje već dve godine i sada se spremamo za novu sezonu. Zahvalna sam na tome. Gosti su bili univerzitetski profesori,pesnici, pisci,poznati glumci,muzičari, naučni radnici, akademski slikari, mladi entuzijasti, svako ko svojim radom i trudom, znanjem i pregalaštvom doprinosi našem društvu. Emisije možete pogledati na Jutjub kanalu TV Dankos plus, kao i na mom Fejsbuk profilu, Fejsbuk stranici, na Instagramu. „Pergament“ pokazuje onu najlepšu stranu Kosova i Metohije, a to su ljudi. Obrazovni, istinski čuvari kulture i pravih vrednosti. U korak s vremenom, podruku s tradicijom.
Za kraj ovog razgovora ne mogu a da Vas ne pitam kakvi su Vaši planovi , na planu književnosti? Da li možemo uskoro da očekujemo nešto novo iz Vašeg pera?
Da, ja već jedno svoje delo imam u rukopisu godinama. To je rukopis zbirke pesama „Duhovnice“ koji je još 2019. godine blagoslovio za štampu blaženopočivši mitropolit Amfilohije. Odlagala sam štampanje iz mnogih razloga,prvo je to bila pandemija, onda obaveze oko posla i na kraju rođenje trećeg deteta. Tako sam ostavila za neko buduće vreme, nadam se do kraja ove godine. Blagoslov vremenom dobija još više na važnosti, te nosi mnogo odgovornosti da zbirka bude dobro uređena. Imam još mnogo želja, ali one će postati planovi nekada, nadam se da ću imati više vremena i mirnije more da ih sve sprovedem u delo.
Hvala Vam na vremenu izdvojenom za ovaj interviju!
M.B.