Očišćenje srca
– Starče, da li Hristos može da boravi u svim srcima?
– Hristos može, ali nemaju svi ljudi za Njega mesta u svojim srcima, zato što se ne trude da to postignu. Da bi Hristos mogao da boravi u nama, srce mora da se očisti. „Srce čisto sazdaj u meni, Bože…“ (Psal. 51,10).
– Zašto, starče, divlje životinje ne diraju svete ljude?
– Kada ljudi postanu krotki ukrote se i divlje zveri i priznaju čoveka za svog gospodara. U raju, pre pada, divlje zveri su Prvozdanima s poštovanjem lizale ruke, dok su, posle pada, htele da ih rastrgnu. Kada neki čovek ponovo dođe u stanje duha kao pre pada, divlje životinje ga ponovo priznaju za svog gospodara. Danas, međutim, možeš videti ljude gore od divljih zveri, gore od zmija. Izrabljuju nezaštićenu decu, pa im uzimaju novac, a kada se nađu u teškom.položaju, njih okrivljuju, zovu policiju, pa ih čak i smeštaju u psihijatrijske ustanove.
Zato 148; Psalam, koji je sveti Arsenije Kapadokijski čitao da se pripitome divlje životinje i da ljudima ne nanose zlo, ja čitam da se pripitome ljudi i da ne nanose zlo svojoj sabraći i životinjama.
– Kako se, starče, čovek vraća u duhovno stanje od pre pada?
– Treba da se očisti srce. Mora da dostigne duševnu čistotu, a to znači iskrenost, poštenje, nesebičnost, smirenje, dobrotu, bezazlenost i požrtvovanost. Na taj način čovek se srodi sa Bogom i u njemu počiva blagodat Božija. Kada neko neguje čistoću tela, ali ne poseduje čistotu duše, u njemu ne počiva Bog, zato što u njemu postoji lukavstvo, gordost, zlobivost i tako dalje. Njegov život je tada farsa. Odatle započnite svoju duhovnu borbu: nastojte da steknete čistotu duše.
– Starče, može li se neka rđava navika odmah iskoreniti?
– Pre svega, čovek mora da shvati da mu ta navika škodi i da poželi da se bori da je iskoreni. Potrebno je da neko ima veoma jaku volju da bi bio u stanju da je iskoreni odjednom. Kao što, na primer, uže malo-pomalo pravi žleb na rubu studenca, pa više ne klizi, tako i svaka navika postepeno useca brazdu u srcu i teško se odstranjuje iz njega. Zato čovek mora dobro da pazi da ne stekne rđave navike, jer kasnije mu je potrebno mnogo smirenja i jake volje da ih odbaci. Otac Tihon je govorio: „Dobra navika, čedo moje, donosi vrlinu, a rđava navika strasti.“
Međutim, uverio sam se da, kada čovek, iako se bori, nastavi da greši i ne menja se, uzrok tome je egoizam, samoljublje i sebičnost. Nedostaju mu smirenje i ljubav i tako sam sprečava Božije posredovanje. Sam čovek ne pomaže Bogu da On njemu pomogne. Kada bi Bog pomogao takvom čoveku da savlada neku svoju strast, ovaj bi to uzeo kao svoju zaslugu i pogordio bi se, jer bi mislio da je tu strast savladao sam, bez pomoći Božije.
Izbavljenje iz tame sagrešenja
– Da li je mnogo ozbiljan greh ako neko oskvrni svetu Tajnu Krštenja?
– Zavisi od toga koliko je oskvrni. Neko napravi jednu mrlju, neko dve…
– A jesu li veliki oni gresi koji ostavljaju mrlje na svetoj Tajni Krštenja?
– Eh, smrtni gresi, razume se, skvrne svetu Tajnu Krštenja i onda se blagodat Božija udaljava od čoveka. Ali ona ga, naravno, ne napušta, kao što ga ne napušta ni Anđeo Čuvar. Sećate li se šta je rekao đavo idolopokloničkom svešteniku o monahu koji je hteo da se oženi njegovom ćerkom? „Nemoj da žuriš: on je napustio Boga, ali Bog njega još nije napustio.“[1]
– Starče, može li neko da živi u tami sagrešenja, a da to ne oseća?
Ne, svi imaju svest o tome, ali su ravnodušni. Da bi neko izašao na svetlost Hristovu, treba da želi da izađe iz tame sagrešenja. Uzmimo za primer nekoga ko je greškom zatvoren u nekakvom mračnom podrumu. Čim ugleda jedan jedini zračak kroz neku pukotinu, gleda kako da izađe na svetlost. Otvoriće polako pukotinu da bi našao vrata i tako izašao iz podruma. Isto tako, od trenutka kada čovek oseti dobro kao potrebu i uvuče se u njega pozitivna uznemirenost, napregnuće se da izađe iz tame sagrešenja. Ako kaže: „To što činim je pogrešno, nisam na dobrom putu“, on se smirava, spušta se na njega blagodat Božija i on tada kreće dalje dobrim putem. Ali, ako se u njega ne uvuče pozitivna uznemirenost, teško da mu re može pomoći.
Neko se, na primer, nalazi u zatvorenom prostoru i loše se oseća. Kažeš mu: „Ustani, otvori vrata i izađi napolje da dobiješ malo kiseonika, da se povratiš“, a on počne: „Ne mogu da izađem napolje. A zašto sam zatvoren unutra i ne mogu da dođem do daha? I zašto nemam kiseonika? Zašto mene Bog drži ovde, a druge napolju?“ Može li se takvom pomoći? Znate li koliko je onih koji se muče zato što ne čuju nikoga ko može duhovno da im pomogne?
Čovek svojom grešnošću zemaljski raj pretvara u zemaljski pakao. Ako se njegova duša uprlja smrtnim gresima, on živi u demonskom stanju: otima se, muči se, nema mira. Nasuprot tome um onoga ko je blizu Boga, bavi se mislima o Bogu, ima uvek dobre pomisli, ispunjen je mirom i živi u raju na zemlji. Taj čovek poseduje nešto što ga razlikuje od onog čoveka koji je udaljen od Boga, a to moraju da osete i drugi ljudi. Evo, to je blagodat Božija koja odaje čoveka čak i ako se krije.
Namerni gresi
Treba veoma da pazimo na namerne grehe, jer naša namera je ono što će Bog da ispituje. Grehovi koje činimo iz nepažnje su lakši. Izvesni gresi jesu gresi, ali se sude manje strogo.
Zatim, kada zgrešimo nehotice, Bog tako uredi da naše sagrešenje ispadne na dobro. Ali, to ne znači.da je trebalo da zgrešimo, kako bi se dogodilo to dobro, već, pošto smo zgrešili, a nismo to hteli, Bog naš greh koristi za to da od njega ispadne nešto dobro. Kada, međutim počinimo neki greh svesno i posle toga se pokajemo, treba da se pomolimo da od posledica našeg greha ne proizađe neko zlo.
– Starče, a kako se spasao onaj monah o kome govori Evergetinos, koji je deset godina, svakoga dana, upadao u neki greh, ali se svakoga dana i kajao?[1]
– On je, na neki način, u vlasti greha, obuzet njime. On nije imao rđavu nameru, nego mu nije niko pomogao, upao je u zlo i zato je imao pravo na pomoć Božiju. Borio se, patio, iskreno se kajao i Bog ga je na kraju spasao. Vidiš, može neko da ima dobru nameru, ali ako mu se od malena ne pomogne i ako je zaveden u zlo, teško se kasnije podiže. Pokušava, trudi se, pa opet pada i opet se podiže, znači, bori se. Bog neće napustiti takvog čoveka, zato što, on siromah čini svoj mali trud i ište pomoć Božiju i ne greši hladnokrvno. Neko, na primer, krene nekud, bez namere da sagreši, ali spopadne ga đavo i on padne u nekakav greh. Kaje se, trudi, ali mu ponovo postave zamku i on, iako nije nameravao da učini ništa rđavo, jadnik, ponovo pada i ponovo se kaje. On ima olakšice, zato što ne želi da čini zlo, nego je naveden na zlo i posle se kaje. Onaj, međutim, ko kaže: „Da bih dobio ono, treba da učinim ovu nepravdu; da bih dobio ono drugo, treba da učinim ovu podlost“ i tako dalje, on greši namerno i svesno. Priprema, znači, svoj grešni plan i sa đavolom planira kakav greh će počiniti. To je veoma rđavo, zato što je učinjeno sa predumišljajem. On nije pao u iskušenje, već namerava da čini nešto zajedno sa đavolom. Takav čovek nikada neće dobiti pomoć, zato što nije zaslužio da dobije Božiju pomoć i na kraju umire ne pokajavši se.
Međutim, mnogi oni koji kažu da će da se pokaju kada ostare, kako su sigurni da će imati vremena i da neće umreti iznenadnom smrću? Jedan preduzimač je govorio: „Kada ostarim, otići ću u Jerusalim i okupaću se u reci Jordan. Tako ću sprati sve svoje grehe.“ I nastavio je da živi grešnim životom. Na kraju, kada više nije imao snage i već se jedva kretao, on odluči da krene na put. Saopšti on to jednom svom majstoru: „Majstore, odlučio sam da idem u Jerusalim i da se okupam u reci Jordan.“ „A, gazda“, odvrati mu ovaj, „ako si čist, stići ćeš onamo, a ako nisi, ostaćeš na putu!“ Majstor kao da je imao proročki dar! Čim je preduzimač stigao u Atinu da sredi dokumenta, umre! Uzeli su mu sav novac, odneli ga u nekakvu pogrebnu agenciju i ovi su ga u kovčegu poslali u njegovo rodno mesto.
Treba da činimo dobro iz ljubavi prema Hristu
– Starče, plašim se kada razmišljam o teškim godinama koje nas očekuju.
– Čega se plašiš? Da slučajno ne odeš u pakao sa „malim pokvarenjacima“[1]? Razumem da kažeš: pomozi mi, Hriste moj, da odem u raj, da Te ne žalostim, jer je strašno, posle svega što si za mene učinio, da me izgubiš u paklu. Ali, da hoćeš da odeš u raj samo da bi sebi ugodio, u tome nema ni časti, ni poštenja. To ne govorim zato da bismo svoj život proveli u lenjosti, da bismo bili rđavi, pa da odemo u pakao, nego često se pojavljuje ovakva pristrasnost[2]: treba da činim dobro da ne izgubim mesto u raju. Ako imamo poštenja, reći ćemo: „Toliki ljudi otići će, nesrećnici, u pakao, a ni u ovom životu nisu osetili nimalo istinske radosti, zar da mislim samo na sebe?“ IskreNo vam kažem, mene nije briga kuda ću da odem. Ja sam samoga sebe odbacio. Ne zato što ne bih želeo da budem u Hristovoj blizini, pa me ne brine da li ću otići u raj, već zato što mi nije cilj da čiNim dobro, samo zato da bih otišao u raj. „I ako me odbaciš, Hriste“, kažem, „biću zadovoljan, jer nisam dostojan raja.“
Danas nam je život postao težak i u njemu nema radosti, zaTo što ima sve manje junaštva i usrdnosti. Čak i duhovni ljudi razmišljaju kao piljari, proračunato. Stigli su dotle da žive životom samo naizgled duhovnim. Gledaju da sebi udovolje, a da ne zapadnu u greh. Računaju: „Je li ovo greh? Ne, nije, onda mogu da se nauživam.“ Kada je u pitanju post, na primer, kažu: „Sutra je petak. E, večeras mogu da jedem meso do pet minuta pred ponoć. Donesi, onda, da se najedemo. Posle ponoći nije u redu, već je sledeći dan, greh je.“ Znači, hoće i da ne izgube raj, ali i u ovom životu da se nauživaju. Sve tako preračunavaju, kao piljari: ovo je za raj, ovo je za pakao. Kad bi razmišljali pošteno i usrdno, rekli bi: „Hristos se raspeo i toliko je muka podneo za mene, pa kako, onda, ja da Ga povredim nekim svojim grešnim postupkom ili delom? Ne želim da odem u pakao, ni zbog čega drugog, nego zato što ne mogu da podnesem da se Hristos žalosti što sam u paklu.“
Ne treba da činimo dobro sa proračunom, samo da bismo zaslužili nagradu, već treba da se borimo iz ljubavi prema Hristu. Što god činili, neka to bude čista srca, Hrista radi, da pazimo da u tome nema ničeg od samoljublja i sebičnosti. Treba da imamo na umu da nas Hristos gleda, da nas prati i da pazimo da ga ne žalostimo. Ako to nemamo na umu, uzalud nam naša vera i ljubav.
Ako se udubimo u ono što činimo u duhovnom životu, podvizavanje, post, bdenje i ostalo, videćemo da sve to pomaže da nam i telo bude zdravo. Neko spava na tvrdoj postelji? Tako savetuju i lekari i kažu da nije zdravo spavati na mekoj. Duhovni čovek preklanja kolena, a drugi izvode gimnastiku da jačaju mišiće. Duhovni čovek malo spava. Dugo spavanje zatupljuje čoveka. Ne kaže li se: „ovaj je uspavan, a onaj je budan“? Dakle, sve što čini u duhovnom životu pomaže mu da bude telesno zdrav. Uostalom, i uzdržanje u svemu mnogo pomaže čoveku. Vidiš da se i oni koji se bave naučnim i istraživačkim radom trude da žive čistim životom, da ne bi patili od vrtoglavice i da bi uvek zadržali bistrinu misli. Mi se, dakako, ne uzdržavamo iz tog razloga, ali u našem, duhovnom načinu života, sadrži se upravo ono za čim teže ljudi iz sveta. Živimo duhovno zdravo, a iz toga proizilazi i telesno zdravlje.
NAPOMENE:
Starac Pajsije za đavola često koristi reč tauuaA,ak1, koja je na srpski neprevodiva. Budući da ta reč daje mnogo živosti starčevom izražavanju i čini njegov jezik toliko posebnim, nalazimo da ju je potrebno o bjasniti. Mogla bi biti deminutiv od Prideva tauuos; – pokvaren, užegao (N. G’ Licidell – R. Scott, A Greek-English Lexicon, Oxford 1996.) Najbliži prevod’tome bio bi „pokvarenjak“, ili „mali pokvarenjak“. (prim. prev)
U jeziku podvižnika reč „pristrašće“(lroal:a081a) označava strasnu privrženost nečemu, ili težnju ka ispunjenju nekakve želje koja proizilazi iz samoljublja.
Iskušenja u našem životu
Bog dopušta iskušenja onoliko koliko to može da podnese naš duhovni uzrast. Ponekad dopušta da učinimo neki mali greh, na primer, malu nepažnju, kako bismo drugi put bili budniji i kako bismo, tačnije, izbegli neko veće zlo koje bi nam naneo đavo. Ponekad pušta đavola da nam smeta, da nas iskušava. Mi, u stvari, polažemo ispit, i umesto da nam đavo čini zlo, on nam, u stvari, čini dobro. Setite se starca Filareta koji je govorio: „Čedo, ako danas nisi imao ni jedno iskušenje, to je zanemarivanje Boga.“[1] Želeo je svakoga dana da se bori sa iskušenjima, kako bi bio od Hrista ovenčan.
Snažan čovek, kao starac Filaret, ne izbegava iskušenja, već govori Hristu: „Pošalji mi, Hriste, iskušenja i podari mi hrabrosti da se sa njima borim.“ Slabić bi, međutim, rekao: „Ne dozvoli, Hriste, da zapadnem u iskušenje,“ „Ne uvedi nas u iskušenje…“ (Mt. 6,13). A mi, često, kada zapadnemo u iskušenje, kažemo: „Ja sam samo čovek, ne mogu više da izdržim!“ a trebalo bi da kažemo: „Ja nisam čovek, već nečovek. Moj Bože, pomozi mi da postanem čovek.“ Ne kažem da treba da jurimo za iskušenjima, nego, kada nas zadese, sa njima treba da se suočimo istrajno i uz molitvu.
U svakoj duhovnoj zimi treba trpeljivo i puni nade da čekamo duhovno proleće. Najveći napadi obično su trenutni i ako ih u tom momentu izbegnemo, prolazi i odlazi cela četa demona i mi smo se izvukli. Tek kada se čovek sjedini sa Bogom, nema više napada iskušenja. Može li đavo da naneee ikakvo zlo anđelu? Ne može, biva sažežen.
DuhOvni život je veoma jednostavan i lak. Mi ga činimo teškim, jer ne vodimo duhovnu borbu na ispravan način. Sa malo truda i mnogo smirenja i poverenja u Boga, čovek može mnogo da uznapreduje. Jer tamo gde postoji smirenje, nema mesta za đavola, pa prema tome, ne mogu da postoje ni iskušenja.
– Starče, može li čovek da upadne u greh sa dopuštenjem Božijim?
– Ne, preteško bi bilo tvrditi da Bog daje dopuštenje da zgrešimo. Bog nikada ne daje dopuštenje da sagrešimo. Dopuštenje dajemo mi sami, pa dolazi đavo i napada nas. Kada se, na primer, uzgordim, teram od sebe blagodat Božiju, odlazi moj anđeo čuvar, dolazi onaj drugi… anđeo, đavo, i ja razbijem nos. To je moje dopuštenje, a ne Božje.
– Da li je ispravno da kažemo, kada padnemo, „kušač me je oborio“?
I ja često čujem da neki ljudi kažu da je kušač kriv što se zlopate, a u stvari, sami su krivi, jer se nisu na ispravan način suočili sa situacijom. A opet, đavo je đavo. Može li on da nas zadrži od zla? On radi svoj posao. Ne treba sve da svalimo na đavola. Jedan poslušnik, koji je živeo sa svojim starcem u jednoj kolibi, jednom, kada je nakratko ostao sam, uzeo je jedno jaje, stavio ga na ključ – to je bio jedan od onih velikih, starinskih ključeva – i ispod upalio sveću, da skuva jaje! Iznenada dođe starac i vidi ga. „Šta radiš to tamo?“, upita starac, a onaj mu kaže: „Evo, starče, đavo me naterao da ovde skuvam jedno jaje.“ Tada se začuo jedan besni glas: „Tu veštinu ja nisam znao! Naučio sam je od njega!“ Đavo ponekad spava, a mi ga prizovemo.
Delo „Čuvajte dušu“ – Razgovori sa starcem Pasijem