Ako se ljudi u brzini svoga razmišljanja na trenutak zaustave, njihov um će se ne samo odmoriti, nego će im se i božanska blagodat lako približiti. Znanje bez prosvetljenja je propast. Ako se neko trudi na duhovnom planu, ako se podvizava, tada ga Bog i prosvetljava. Tada on ima božansko prosvetljenje, božanska iskustva, i nema svoje sopstvene misli, pa zato i vidi daleko. Onaj ko je kratkovid, izbliza dobro vidi stvari, ali na daljinu ne vidi. A onaj ko nije kratkovid, videće malo dalje, ali i ovo još ništa ne govori. Jer telesnih očiju je jedan par, a duhovnih ima mnogo.
Oni koji su udaljeni od Hrista, lišeni su božanskog prosvetljenja, jer odbacuju sunce kao nešto bezumno, i odlaze tamo gde sunca nema. Kao posledica toga javlja se duhovna prehlada i bolest. Ako se čovek ne osvešta, akO ne dođe božansko prosvetljenje, ako je ostalo znanje i ispravno to često viđam to je onda samo racionalizam i ništa više od toga. Ako nedostaje božansko prosvetljenje, i ono što će ljudi reći, i ono što će napisati, neće im pomoći. Pogledajte kako Psaltir, koji je ispisan božanskim prosvetljenjem, ima veliku dubinu! Sakupi, ako želiš, sve teologe i sve filologe, i videćeš da jedan psalam sa takvom dubinom ne mogu da sastave! David je bio nepismen, ali možeš jasno da vidiš kako ga je vodio Duh Božji. ‘
I Crkva je danas u teskobi, jer nedostaje božansko prosvetljenje, i svako radi kako hoće. Ulaze i ljudski elementi od kojih nastaju strasti koje kasnije koristi đavo. Zbog toga ne bi trebalo da vlast traže ljudi kojima vladaju njihove strasti.
– Dakle, ljudi treba neprestano da traže božansko prosvetljenje?
Da, jer drugačije, rešenja do kojih dolaze nastaju dejstvom razuma. Tako se kasnije stvaraju smutnje. Skupštine, paraskupštine… A zlo je u tome što nisu prethodno došlo do samopoznanja. Jer samopoznanje vredi više no sva znanja ovoga sveta. Kada čovek smireno pozna sebe, biva priznat i od ljudi. Kad bi neki prznali sebe, uvideli bi svu svoju rugobu i uopšte više ne bi progovorili..
Jednom prilikom mi neko reče. “Nema ni jednog pravoslavnog da predstavlja pravoslavlje van njega samog, na skupovima, itd”. I tako je govorio, govorio, govorio, prekorevajući. “Prorok Ilija”, rekoh mu, “kada ga Bog upita: šta tražiš Ilija na Horivu, on odgovori: ostadoh sam. Tada mu Bog reče: “Sedam hiljada ima onih koji nisu preklonili kolena pred Vaalom”. Sedam hiljada ljudi bilo je verno Bogu, a prorok Ilija reče: “Ostah sam!” I ti tako prekorevaš, iako postoje toliki verni! …Ko je naš Pantokrator (= Svedržitelj)?
Da li je On Svedržitelj u građevini koja ima oštećenja od zemljotresa, i mi razmišljamo šta da radimo da je spasemo da ne padne, pa zovemo arheologe da je podupru?” “Ali tamo u Americi nema nikoga”, reče mi. “Ali ja sam upoznao toliko vernih iz Amerike”, rekoh mu. “Da, ali katolici deluju lukavo”. “Ali katolici sami”, rekoh, “napuštaju papizam i prelaze u pravoslavlje. Dobro, kada je Patrijarh Dimitrije išao u Ameriku, zar ti isti katolici nisu vikali: “Patrijarh je istiniti hrišćanin, a papa je trgovac”? Zar nisu to katolici govorili sa gnevom? Zašto onda govoriš o tome da katolici žele da prevare Pravoslavne, da ih promene, itd? Gde je Bog? Zar đavo može uspeti?”
Na žalost, zapadni racionalizam je uticao i na istočne pravoslavne predstojatelje, i tako su oni samo telesno u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi Hristovoj, dok su u stvari celim svojim bićem na Zapadu i gledaju na njega kao na vladaoca sveta. Ako se na Zapad pogleda duhovno, svetlošću Istoka, svetlošću Hristovom, tada će se videti duhovni zalazak Zapada, koji malo po malo gubi svetlost mislenog Sunca, Hrista, i koji napreduje ka dubokom mraku. Skupljaju se i saboruju[1] i dogovaraju se o stvarima o kojima ne treba raspravljati, o kojima ni Sveti Oci nisu raspravljali toliko vremena, Sve je ovo Od lukavoga, Kako bi vernima dotužilo i kako bi se sablaznili, i kako bi ih gurnuli – jedne u jeres a druge u raskol, i kako bi time đavo zaradio. O, o… muče i usložnjavaju život Ovi ljudi!
I odakle sve ovo? Niko se ne bavi duhovnim delanjem, nego umišlja da je duhovan čovek i govori bezumnosti. Jedno dete sa prirodnom čistotom uma i sa malim znanjem koje ima, reći će ti ispravne stvari. Nasuprot tome, neko sa velikim obrazovanjem, sa umom zamućenim demonskim uticajem koji je primio, govori ti najveće bezbožnosti.
Onaj ko stalno izoštrava svoj um znanjem, a Živi udaljeno od Boga, na koncu razdvaja svoj um na dva dela. Jedan deo će malo po malo sam propasti, a drugim ljudi pribegavaju potpuno ljudskim rešenjima. Ljudsko znanje, kada se osveštava, postaje božansko i tada je od pomoći. Drugačije je sa ljudskim sučeljavanjima, razumom, logikom ovoga sveta. Služiti se samo umom je kao koristiti lepak za gvožđe. A magnet privlači metale, i ovaj prianja, ali se ne lepi.
To je današnji svet. Na sve stvari se gleda suvom logikom. Ova logika vodi u propast. Zar nije rečeno da “znanje nadima” (1 Kor. 8, 2). Ako nema božanskog prosvetljenja, znanje ničemu ne koristi, nego donosi propast.
Književno delo „Čuvajte dušu“ – Razgovori sa starcem Pasijem