Jedan od poznatijih srpskih glumaca jeste vrščanin Marko Adžić, koji već godinama živi i radi na relaciji Vršac-Temišvar-Beograd.
„TTS magazin“ je nedavno uradio intervju sa njim.
Kako su izgledali vaši glumački počeci?
Od malena su se u meni borili slikar i glumac. Ali je moja nemirna priroda tražeći akciju i interakciju sa ljudima nekako prirodno presekla i otvorila put ka sceni. Već od prve školske priredbe sam se ozbiljno zakovao za daske koje život znače…
Da li se gluma može smatrati samo poslom ili je to u velikoj meri i način života?
Ne smem ni u jednom trenutku da se žalim ili kukam jer to nikako ne bi bilo fer. Imao sam tu ludu sreću da je moja profesija zapravo moja pasija, prva ljubav i velika privilegija koju nikako ne mogu smatrati poslom već radošću. Uživam radeći, radim uživajući. Na kraju, jako se dobro zezam i to na veoma ozbiljan, posvećen i temeljan način!
Koliko je glumački poziv zapravo odgovoran posao i koliko zahteva lične žrtve da bi neko bio uspešan glumac?
Žrtva je konstantna, odgovornost prevelika a disciplina vojnička. Malo je to teško objasniti nekome ko ne voli svoj posao – kako se to ja zezam a pritom prinosim neverovatnu žrtvu. Možda zato što smo mi glumci stvarno veliki dražesni mazohisti. O žrtvi i disciplini bih mogao roman da napišem…
Koji su Vam najznačajniji pozorišni i filmski projekti u kojima ste učestvovali?
Zasigurno prvi profi projekat u pozorištu na rumunskoj sceni u Vršcu, predstava “Pupoljci” u režiji Stevana Bodrože. Kasnije više nisam ni brojao, redjale su se srpske i rumunske predstave i više ni ne znam koju sam na kom jeziku igrao jer volim igrati na oba jezika (srpski, rumunski) a svaka predstava je priča i iskustvo više, bila ona dobra ili loša.
Moj najznačajniji film ujedno i prvi je “Montevideo, vidimo se”. Dragan Bjelogrlić kao moj uzor i junak mog detinjstva nije bolje i lepše mogao da me uvede u svet filma. I moja prva scena sa Armand Asante, kog sam obožavao kao klinac zbog pesme “Beautiful Maria of My Soul”, ja ne mogu da opišem to ushićenje dok sam delio kadar sa njim!
Da li Južni Banat ima glumačkog potencijala?
Još pitate, Banat kao i cela Vojvodina je iznedrila takve glumčine. Bilo bi dosta teško nabrojati sve. Zapravo cela Srbija ima nevetovatne talente. Južni Banat, može da se diči multikulturalnim blagom, od Srba preko Rumuna, Madjara i ostalih nacionalnih manjina – ne zamerite što vas sve ne nabrojih. Imamo neverovatnih glumaca. Jedino je velika žal što ako se ne vide na TV kao i da ne postoje. Obiđite pozorišne sale južnog Banata da vidite koje su to gromade. Izvolite u teatar, lepo je.
Kakav je život u Rumuniji danas, obzirom da živite na relaciji Vršac-Temišvar?
Meni je to apsolutno isti mentalitet, reciprocitet je isti, imate – pametnih ljudi, dobrih, plemenitih, nadarenih… Kao i budala i loših. Nema velike razlike. E sad ako pitaš Srbina on će reći da se u Rumuniji bolje živi a Rumun će ipak izabrati Srbiju. Mi smo ljudi malo čudna sorta, nama nikada ništa neće valjati. Uvek je negde drugde bolje. Ja podjednako volim Srbiju i Rumuniju.
Čime se bavite u Temišvaru?
Radio Banat link je porodični posao, moja cela porodica učestvuje u radu jedinog srpskog radija u dijaspori sa FM frekvencijom.
Savez Srba u Rumuniji kao jedna od najaktivnijih srpskih organizacija u celokupnoj dijaspori, tu se bavim organizovanjem kulturnih manifestacija i koordinacijom amaterskog pozorišnog studija TALIJA sa tradicijom od preko 70 godina u kojem sam uspeo da oformim 4 grupe : osnovci, srednjoškolci, studenti, veterani.
Uspeo sam 2019. godine da osnujem srpsku profesionalnu scenu pri pozorištu za decu i mlade “Merlin”, već imamo nekoliko naslova na repertoaru.
Saradnik sam Nacionalnog teatra u Temišvaru i Narodnog pozorišta Sterija u Vršcu.
Snimam filmove i u Srbiji i u Rumuniji iza sebe imam već desetak naslova i ne planiram da stanem. Može lepo da se balansira izmedju pozorišta i filma.
Trebali još da nabrajam? ????
Kakva je „filmska slika“ u Rumuniji?
Generalno po mom skromnom mišljenu film bi trebalo da se vrati na stari kolosek, dosta se eksperimentisalo u poslednje vreme pa mi se čini da su se malo zamrsile niti koje su bile toliko jasne i lepe nekada. Estetika filma se totalno promenila i meni se lično ne svidja. Gde je tu uvod razrada i zaključak, jednostavna forma, to više niko ne zna…Zvučaće malo sebično ovo što ću sada reći – sa glumačkog aspekta se ne bih bunio i vrlo rado bih se oprobao u svim žanrovima i formama, ali gde je tu gledalac? Kao gledalac bih se ipak opredelio za jednostavniji pristup… Čini mi se da se tu više ne zna “ko pije a ko plaća.” Ovo važi kako za Rumuniju tako i za Srbiju.
U zadnjih par godina, puno se snima u Srbiji. Šta bi po vašem mišljenju trebalo još uraditi da se poboljša rad srpske filmske kinematografije?
Skeptičan sam jako. Ne može tu mnogo da se menja a moralo bi. Jedan te isti krug glumaca se vrti, a mi sigurno imamo još dobrih glumaca. Produkcijski bi moralo da se sve poboljša i što manje politike u svemu tome ako je moguće. Ja sad mogu da pametujem do sutra, ali činjenično stanje je da od 10 serija možda su dve dobre. Od 10 filmova opet na mišiće ću izbrojati dva… Daj Bože da grešim.
Koliko su za državu Srbiju vidljivi projekti manjih producentskih kuća?
Da li postoji tako nešto u Srbiji? Isto tako pitam i za Rumuniju pa čak i šire na evropskom nivou pa sve do Holivuda. Ponavljam kao što se sve vreme menjaju isti glumci isto tako produkcijske kuće imaju svoj krug. Nema tu mesta za male. Ne bih previše da pametujem, zanemarimo na kratko da sam glumac već običan gledalac koji dugo nije video film poput “Forrest Gump” ili “Lepa sela lepo gore”.
Na ekranima gledamo gotovo uvek iste glumce. Činjenica je da se ne daje dovoljno prostora drugim talentovanim glumcima posebno koji žive i rade van Beograda. Da li mislite da će se išta u tom pogledu promeniti i dati šansa svima podjednako?
Mislim da od toga nema ništa, to nikada nije bilo niti će biti. Film je proizvod. Ljudi žele poznate proizvode. A sada u ovom brzom svetu ko još ima vremena da ubacuje nove proizvode ili menja ambalažu. Možda je surovo ali to je prosto tako. Dodjite u pozorište tamo sigurno ima mesta za sve ????!!!
Hvala što ste izdvojili vreme za čitaoce „TTS magazina“.
A.R
Foto: privatna arhiva, NP „Sterija“ Vršac