Tamara Kučan rođena je u Požarevcu 22. avgusta 1989. godine. Pisanjem se bavi od svoje sedamnaeste godine. Osnivač je i direktor izdavačke kuće Urban Art. Jedna je od najmlađih članova u istoriji Udruženja Književnika Srbije čiji je član od 2010. godine. Do sada je izdala četrnaest romana : „Beograđanka“, „Made in Beograd“, „Kocka“, „Zauvek“, „Kocka 2“, „Peščani sat“, „Kapija“, „Oduvek“, „Indigo“, „Profajler“, „Bivigrata“, „11:12“, „Oflajn“ i autobiografija „Između redova“.
Javnosti je poznata po svom specifičnom stilu pisanja i savremenim temama: život mladih i Beograda iza ponoći,elitne prostitucije, imigracije na Balkanu,rasizma, fizičkog i psihičkog nasilja, homofobije, satanističkih sekti,organizovanog i sajber kriminala, preljube i pitanja greha, predrasuda i diskriminacije.
Kako biste definisali sebe kao pisca?
Sve ono što vam prvo padne na pamet kada čujete reč ,,pisac“ – e pa, sve sam suprotno od toga ????. Šalu na stranu, verujem da je jedino čitalačka popublika kompetentna da odgovori na ovo pitanje.
Da li je pisanje bekstvo ili društvena odgovornost?
I jedno, i drugo. Zavisi o čemu pišete i zavisi od toga iz kog razloga pišete. Volim da kažem da su knjige moje lično skrovište, ali kad govorimo o tematikama… Verujem da dela koja stvaramo treba da budu korisna čoveku, zatim i društvu u kome živimo.
Da li ono što je dobro pronađe svoj put?
Istinski verujem u to.
Koliko se trud ,rad,vreme, energija uloženi u stvaranje i izdavanje književnog dela i u njegovo promovisanje isplate i vrate?
Ne volim tu reč isplate. Najveća ispunjenost jednog pisca treba da bude tokom stvaranja, sve ostalo su samo bonusi, sitne nagrade i motivacija za dalje stvaranje. Mogu da govorim samo iz ličnog primera, u mom žviotu, ne samo po pitanju pisanja, uvek se svodilo na ono – koliko sam dala, toliko sam dobila. Ne funkcioniše kod svakoga ta jednačina – posebno ako nemate sposobnost da celu sebe date pisanju i knjigama.
„Između redova“ je Vaše autobiografsko delo. Kako ste došli na ideju da ga napišete i koliko ga je bilo teško napisati?
Najteže je o sebi pisati. Pisanje biografije je bilo veliki izazov, verujem da je to nešto najhrabrije što sam uradila. Na ideju da svoju priču podelim sa ljudima, došla sam jer sam umorna od predrasuda, krivog shvatanja, idealizovanja, ali pre svega da nekim stvarima – i lepim, i ružnim, koje su mi se dogodile dam jedini prihvatljiv ili pak drugačiji smisao.
Koju simboliku nosi naslov naslov Vašeg novog romana?
Između redova – baš to je simbolika. Sve ono što sam kao pisac prećutala. Sve ono što nisam napisala, ali sam u svakom slovu, indirektno utkala.
Napisali ste četrnaest romana. Koji od napisanih romana je Vaš favorit i zašto?
Zvučaće neskromno, ali svaki roman koji sam napisala je moj favorit. Ne bih mogla da izdvojim jedan jer je svaki od njih moja mala pobeda.
Koji Vaš roman je najpopularniji među čitaocima i šta mislite zašto?
Verujem da su najpopularniji oni romani najkontroverznije, tabu tematike. Indigo, 11:12, Profajler, Bivirgata. Ljudi vole da čitaju o svemu onome o čemu se ne priča.
Imate svoju izdavačku kuću pod nazivom Urban Art. Kako ste došli na ideju da je osnujete?
Loša saradnja sa izdavačima, loši uslovi, nedostatak razumevanja i slobode. U trenutku osnivanja, Urban art je bio nužnost, danas je moja velika ljubav. Ljubav na drugi pogled, rekla bih.
Za kraj ovog razgovora zamolila bih Vas da nešto poručite našim čitaocima?
Možete sve što zamislite, iako nekada tako ne izgleda. U tim trenucima, snaga i volja čoveka su na testu, ali verujte mi – tada nastaje magija.
Hvala Vam na vremenu izdvojenom za čitaoce „TTS magazina“
Marijana Bašić