Mariju Vasić Kanački znamo svi u regionu kao vrsnu umetnicu, odličnog prosvetnog radnika i kao osobu koja, u većoj meri, koristeći sopstvenu imovinu i sredstva, uspešno promoviše kulturu i umetnost u „Tačci susretanja“.
„TTS magazin“ je nedavno uradio intervju sa Marijom.
Kojoj ste životnoj dobi otkrili ljubav prema kulturi i umetnošću?
Kultura je neodvojivi deo ljudskog postojanja i njegovog razvoja, stoga je imanentna tvar koja nagoni svakog čoveka se razvija u svakom pogledu: psihološki, društveno, duhovno, umetnički, naučno… Kultura se u mom slučaju javila kao interesovanje, pobuda, potom i potreba koja se vremenom pojačavala posebno u vreme studija u Beogradu. Pozorišta, muzeji, koncertne dvorane, biblioteke, bioskopi sve su to bila mesta inpiracije, snažnih doživljaja, promišljanja, sticanja znanja, iskustva…
Danas ste zaposleni kao profesor u Hemijsko-medicinskoj školi u Vršcu. Koliko su danas učenici zainteresovani za bilo koji oblik stvaralaštva?
Početak moje profesionalne karijere nastupio je 2003.g. u mojoj matičnoj Osnovnoj školi “Branko Radičević” u Velikom Središtu gde su moj otac, majka i brat završili školu, a potom smo se brat Nenad Vasić i ja vratili kao nastavnici pomenute škole, a naš otac Zvonimir Vasić, nakon dugogodišnjeg službovanja kao prosvetni inspektor, završio svoj radni vek kao direktor škole. Bio mi je prvi direktor. Vrlo neobično i korisno iskustvo. Prilika da radim u srednjoj Hemijsko-medicinskoj školi u Vršcu ukazala se 2009.g. Ova godina je jubilarna – 20 godina kako otvaram vrata učionice i izgovaram “Hvala što ste ustali i vi koji niste”. Ta rečenica je postala obeležje mog odnosa prema učenicima koje obrazujem ali i usmeravam; otkrivam i razvijam njihove talente, njihova interesovanja. Vremena se menjaju odnos prema sticanju znanja i veština takođe, stoga nije čudno što je sve manji broj zainteresovanih učenika za vannastavnu aktivaciju, za angažman u različitim sekcijama, u kreativnom i stvaralačkom radu. Naša škola je specifična po tome što veći broj učenika potiče iz manjih i većih mesta okolnih opština: Bela Crkva, Alibunar, Plandište gde se ogledaju nevelike, ali važne razlike u mentalitetu, odgoju, jeziku, interesovanju prema mom predmetu – srpski jezik i književnost.
Odakle ideja za stvaranje „Tačke susretanja“?
Ideja je nastala iz potrebe ljudi koju sam prepoznala u sebi da se stvori mesto gde bi se baštinila kultura i gradila publika u gradu bogate istorije građanskog života i gradu velikana koji su nas zadužili.
Šta je zapravo „Tačka susretanja“?
Tačka susretanja je nadogradnja kulture. Njeno vezivno tkivo. Mesto gde se rađaju nove ideje, gde se ljudi povezuju, gde nema predrasuda. Gde se neguje alturizam, kosmopolitski duh i sloboda izraza, ali u isto vreme neguje tradicija i kulturno nasleđe. Apolitična i etična. Tačka susretanja je nastala na dan Svetog Trifuna/ Svetog Valentina 14.2.2014.g. Sledeća godina je jubilarna, 10 godina postojanja. Za to vreme realizovano je blizu 400 događaja. Mogla bih reći da je ključ Tačke u veri da je čovek najveći potencijal koji se može ostvariti u inetrakciji sa drugim čovekom.
Kako ste uspeli da i pored skromnih, gotovo nikakvih sredstava koje dobijete od lokalne samouprave svih ovih godina, stvorite najbolji i najkvalitetniji bastion kulture i umetnosti u regionu?
Hvala na izuzetnim rečima, ali bih uvek dodala, ima još puno da se radi. Postoje dva izraza koje sam poslednjih godina čula a mogu se protumačiti kao odgovor na vaše pitanje: Samizdat / Na sopstveni pogon. Zidinama naše porodične kuće dali smo karakter opšteg dobra ili višeg cilja jer ne smemo zaboraviti da smo samo delić života koji “… se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija”, kako bi veliki Ivo Andrić rekao. Postoji i pre nas i postojaće posle nas, pitanje je šta ćemo mi ostaviti pokolenju u trenutku u kome živimo. U vremenu kada se kultura ne vrednuje i ne neguje kako bi trebalo, uvek možemo naći povod za kritiku. Međutim, turdim se da uvek budem zahvalna uz našu narodnu misao “Poklonu se u zube ne treba gledati”.
Poznati ste da volite da pišete. Šta nam možete reći o tome? Koja su vaša „pisana dostignuća“ do sada?
Do sada sam objavila dve zbirke pesama: “Mesečarenja” (KOV, 2010) i “Zar” (Prometej, 2012); veliki broj pesma objavljen je u mnoštvu književnih časopisa. U pripremi je i treća knjiga čija se finalna verzija dugo priprema zbog hroničnog nedostatka vremena od kojeg, sigurna sam, patimo svi.
Koji su vaši planovi i planovi „Tačke susretanja“ u budućnosti?
Moji planovi su naizgled jednostavni, ali veoma teški da budem uzoran profesor, roditelj, da se ostvarim umetnički. Tačka susretanja polako poprima karakter neformalnog klastera. Saborno se udružuju institucije kulutre i obrazovne institucije kao i humanitarna društva, ekološka i muzička udruženje. Pripremamo se za jubilarnu godinu. U međuvremenu tri hora koriste prostor udruženja.
Salon kod Porte (Zmaj Jovina 16, Vršac)
Pokušavamo da u Salonu vratimo građanski duh minulih vremena kroz negovnje etičkih i estetičkih merila i vrednosti.
Hvala vam što ste izdvojili vreme za čitaoce „TTS magazina“